[Riječ urednika]
Svaka škola je onoliko inovativna koliko su to njeni učitelji. Oni su ti koji, unatoč izazovima, nalaze načine kako inspirirati svoje učenike, uvesti ih u svijet novih tehnologija i pripremiti ih za budućnost koja se mijenja brže nego ikada. Upravo zato, kroz seriju Teacher Spotlight, želimo odati priznanje učiteljima koji su pioniri promjena – onima koji ne čekaju reforme, već ih sami stvaraju.
Oni su ti koji su među prvima prepoznali vrijednost projekta STEMwave – Škola budućnosti i odlučili ga donijeti u svoje učionice. Njihova iskustva nisu samo svjedočanstva o uspjehu, već i inspiracija za sve koji žele učiniti više. Kroz njihova razmišljanja, priče i anegdote, otkrivamo kako izgleda obrazovanje koje nadilazi granice tradicionalne nastave – obrazovanje u kojem se učenici ne pripremaju samo za ispite, već i za život.
Anita nije planirala učiteljsku karijeru, ali ju je sudbina odvela u učionicu – i tu je pronašla svoju novu strast. Od prvog dana STEMwave projekta postavila se kao „najstariji učenik u grupi“, učeći i rastući zajedno sa svojim učenicima. Dobrodošli u inspirativnu priču Anite Belančić iz OŠ Ivane Brlić Mažuranić iz Ogulina gdje ćemo vidjeti kako to izgleda kada biologinja postane učiteljica, a ostane učiteljica koja ne prestaje učiti! 👇
Za početak, napišite nam nešto o Vama, Vašoj učiteljskoj karijeri i koji Vam je bio glavni motiv da postanete učitelj. S čime se bavite u slobodno vrijeme (znamo da ga je malo) i imate li i neke interesantne hobije mimo posla❓
Ja sam, na neki način, slučajni učitelj, nisam se školovala za to zvanje. Diplomirala sam na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu, radila godinama u sektoru zaštite prirode, zatim i doktorirala na istom fakultetu. Ali, zbog rođenja mojih trojčeka (da, nisu blizanaci već trojke 😊), 2009. godine sam se preselila u Ogulin i kasnije se zaposlila u školi. Dakle, nije bilo po planu, ali sam zadovoljna i mislim da posao ima mnoge prednosti. Dakako, ima i mana. S obzirom da imam iskustvo rada i osim škole, mogu reći da je učiteljski posao vrsta posla koji se jako puno radi kod kuće. Osim boravka u školi po rasporedu, puno je priprema, ispravaka ispita, administracije koju obavljamo uglavnom doma. A onda si još, neki od nas, dodaju projekte kao “hobi”. 😊
S nama ste praktički od početka projekta STEMwave Škole budućnosti. Možete li se prisjetiti tih početaka, kako ste se osjećali, kako ste se našli, a u konačnici i snašli u projektu❓
Uh, davno je to bilo … ne mogu se sjetiti baš kako je sve krenulo, ali ono što sa sigurnošću mogu potvrditi da smo svi, a vjerujem da će se kolege složiti, bili privučeni entuzijazmom Marina Trošelja. Njegove ideje o školi budućnosti i o našem doprinosu da se već sada, bez čekanja, napravi neka promjena, bile su presudne. Ja za sebe mogu reći da je to, bez obzira na sami program rada, bilo vrlo privlačno.
Osobno sam, iako biolog, ljubitelj tehnologije i od početka mojeg rada u školi se bavim tim pitanjem – kako koristiti tehnologiju u obrazovne svrhe bez obzira na predmet. Nisam imala znanja o robotici i programiranju, umjetnoj inteligenciji i sl., ali važno je u ovom programu bilo da uvijek imamo podršku iz Stemija. Također, Stemi LAB platforma vodi kroz program ne samo učenike nego i nas učitelje koji inače nismo informatičari. Ja sam se od početka programa postavila samo kao najstariji učenik u grupi moje škole. Nisam bila učitelj, učili smo zajedno. Zato sam se snašla i ostala u projektu.
S godinama ste postali jedan od naših najaktivnijih mentora ili, onako kako mi kažemo, najčvršćih stupova Stemi zajednice. Što vas inspirira da iz godine u godinu ostajete vjerni projektu❓
Puno je projekata po školama. Mnogi od njih su dosta kratkoročni, bave se nekim aktualnim temama, možda i problemima koje kroz projekt treba riješiti. Uglavnom iza tih projekata stoje ustanove koje zbog određenog aktualnog problema u društvu organiziraju i financiraju projekt kojim se malo nametne određena tema među učenicima (poput prevencije nasilja, mentalnog i fizičkog zdravlja, prehrane i slično) ili pak tvrtke koje kroz projekt traže neko sudjelovanje ili natjecanje učenika da bi potom financijski nagradile i na taj način potpomogle rad škola. Iza svakog od takvih projekata stoji dobra ideja, ali ne i konkretna osoba. U Stemiju vidimo ljude. U početku najviše Marina, ali poslije i sve vas, koji nas kontaktirate, pitate, odgovarate, pozovete i čak osobno upoznate. I to već nekoliko godina. Učenici vole vidjeti video ili GOAT Talk sa nekim od vaših lica koje poslije susretnu uživo u Zagrebu na završnom događaju. Mislim da je to velika razlika. Osim toga, važan razlog za odabir ovog projekta su aktualne teme. Toliko suvremene da nisu niti kroz ove četiri godine ostale iste. A možda sam i ja osoba koja puno više voli gledati u budućnost nego u prošlost.
Možete li izdvojiti neke najdraže trenutke tijekom svih ovih sezona i opisati što je to izazvalo u Vama u Vašim učenicima❓
Bilo je dosta sitnica, ali najveća je naravno naša pobjeda u programu umjetne inteligencije u kategoriji osnovnih škola 2024.godine. Sjećam se tih pogleda učenika kad sam im prenijela sretnu vijest, bila je to više nevjerica i šok. Jer radimo sami, u svojoj učionici I nemamo, posebno oni, nikakav osjećaj koliko smo dobri ili loši u odnosu na druge, kao u sportu.
No bez obzira na uspjeh našeg završnog projekta, svake godine sam dolazak na Innovation Day je doživljaj za sebe. Svake godine vodim većinom druge učenike i sam ulazak u zgradu, gdje ih dočeka taj veliki prostor sa psima robotima koji šetaju uokolo, velika gužva, a onda još i poznata lica s ekrana (dakle, vi 😊)… ne moraju ništa reći, vidim im na licima 😊 To je neka mješavina iznenađenja, malo i straha, ali i ponosa. Nemaju takvih iskustava u redovnoj školi.
Imate li dobru podršku kolektiva u Vašoj školi? Prepoznaje li škola značaj sudjelovanja u ovakvom projektu, što iz perspektive Vas kao mentora, a što iz perspektive učenika❓
Škola podupire ovaj projekt, ali ne zna puno o njemu. Puno je projekata i kolega koji rade svoj dio posla i svoje projekte, ja sudjelujem u još nekim zajedno s njima, ali STEMwave – Škola budućnosti je samo moj projekt, sve ove četiri godine. Bilo je upita nekih kolega da mi se pridruže, ali se to na kraju nije realiziralo. Kako bismo malo pokazali čime se bavimo, svake godine učenici održe kratko predstavljanje na školskom Festivalu znanosti. Na taj način se sa projektom upoznaju još neki učenici i kolege.
Koliko je učenicima ovakva vrsta edukacije interesantna naspram tradicionalne? Što uočavate kod učenika vezano uz angažman, inspiraciju, znatiželju i je li ovo smjer u kojem školstvo treba ići❓
Eh, kad bismo barem mogli govoriti o ovakvoj vrsti edukacije bez konteksta redovne nastave! Svakako treba uzeti u obzir da su učenici prije svega na redovnoj nastavi, puni obaveza, straha od ocjena ili strepnje od nekog sljedećeg ispita. I takvi dođu na neki jedan sat tjedno raditi na Stemi programu. Prvo, dobro je da uopće žele, jer većina djece se ipak osjeća opterećeno zbog svojih osnovnih obaveza pa si ne žele dodati još (a mnoštvo je dodatnih programa, natjecanja…), a još ako se i ozbiljnije zainteresiraju, to je super.
Ja već tri godine radim na programu umjetne inteligencije i mogu reći da cijeli uvodni dio, zadatke, videe, čitanje teksta, nekako pomalo zajedno prođemo. Tu je početna znatiželja koja održi neke, ali taj teoretski dio određene učenike i odbije pa neki odustanu. Prema mojem iskustvu, i to je u redu. Ako imam u početku prijavljeno više učenika, a onda odustanu te ostane samo nekoliko ustrajnih i još pritom složnih međusobno – to je dobra ekipa! Ono što ih uvijek malo više angažira je izrada prvog bota. U dosadašnjim materijalima to je bio PizzaBot, sada je SchoolBot, ali to je konkretan posao i tu se ozbiljnije zainteresiraju. Iako radimo zajedno na satu, dobro je da oni kojima se jako svidi mogu i samostalno ići dalje jer imaju pristup svim materijalima.
Treba priznati da oni, kao generacija, nevoljko čitaju cijeli tekst u lekcijama. Brzo scrolaju dolje do sljedećeg videa ili zadatka i tek ako ga ne znaju riješiti, onda se vraćaju u tekstu tražiti pomoć. Tu je svakako pomogla manja količina teksta po stranici u novim materijalima, ali naravno, upute moraju postojati, a navike učenika se moraju malo i prilagođavati.
Imate li kakvu povratnu informaciju od Vaših bivših učenika koji su sudjelovali na projektu u smislu je li ih projekt inspirirao da odaberu slične smjerove u kojima se žele razvijati❓
Nemam puno podataka o njihovu kasnijem odabiru srodnih smjerova, ali imam jednu anegdotu koja mi je ostala u sjećanju. Naime, dvojica dječaka, vrlo aktivnih u projektu pod mojim mentorstvom, nakon osnovne škole upisali su srednju računalnog smjera. Nakon skoro godinu dana vidjeli smo se i porazgovarali: bili su vidno razočarani programom prvog razreda u njihovoj srednjoj školi koji je bio jako “dosadan i star te prejednostavan” za razliku od onoga (naprednog i novoga) što su naučili u STEMwave Školi budućnosti. Osjećali su da nazaduju. Za mene je to stvarno tužno.
Kao što znate, proširili smo sadržaj na Stemi LAB platformi i van granica STEM-a. Koliko smatrate da je takav sadržaj dobar za učionice❓
Sve što je novo, suvremeno, ukorak sa novim načinom života i svim navikama današnjeg čovjeka, takav sadržaj je jako dobar. Škole su prepune tema koje su nekako “vječne”, a djeci to znači “stare, dosadne” i, što je najvažnije, za njihov život nebitne. Ipak, ne treba zaboraviti da su Stemi teme dodatak na osnovni školski program, pa koliko god bile zanimljive, treba imati volje i motivacije, nakon svega obaveznog, pozabaviti se još i time. Ovdje mi se čini bitno da i metodički pristup u ovim programima bude drugačiji od uobičajenog u školi, a to znači puno više praktičnih zadataka, puno samostalnosti i izbornosti.
Znamo da sustav školstva može i mora biti bolji. Kako usprkos svim preprekama uspijevate postaviti pozitivne prioritete i dalje pronalaziti motivaciju iz dana u dan❓
U učionici, mi učitelj sami sa svojim učenicima uspostavljamo ozračje koje želimo, dajemo i primamo ono što mislimo da je važno. Mislim da svaki dobar učitelj nalazi motivaciju upravo u tom svom malom “balonu”, u svojoj učionici, izoliran od okolnikh pritisaka. Ima puno situacija gdje se može osjetiti uspjeh, dobiti povratno od učenika ono što smo planirali. Ipak, sustav u cjelini ima mnogih manjkavosti i ometa tu autonomiju, nameće formalnosti, stavlja ograničenja itd. Ponekad frustracija zbog toga vodi k razmišljanju o izlasku iz sustava obrazovanja. Razumijem ljude koji su to učinili.
Koje bi bile vaše riječi podrške i motivacije učiteljima koji su se tek uključili u STEMwave – Škola budućnosti projekt? Što biste voljeli da je netko vama na početku rekao dok još niste znali što očekivati❓
Nemojte se prestrašiti ako nešto ne znate, čak i onda kad se pred učenicima nađete kao njima ravni, kad niste više učitelj. Autori programa uvijek rado pojašnjavaju, pomažu i vode vas kroz cijeli postupak. Dogodi se čak da i vi njima pronađete grešku! 😊
Hvala Aniti na predstavljanju i što je pomogla probiti led s novom rubrikom! 💪🏼🥳
Čitamo se uskoro,
Stemi tim