*Napomena: Tekst se zasniva na odgovoru učitelja iz učiteljskih grupa na društvenoj platformi Facebook. Ovom prilikom se zahvaljujemo svim članicama i članovima Facebook grupa (abecednim redom) 45 minuta, Nastavnici organizirano, Školska zbornica, Tehnička kultura, Učitelji informatike koji su se uključili u raspravu. Hvala!
Kroz projekt Škola budućnosti želimo pružiti drugačiju perspektivu obrazovanja, ne kroz kritiku postojećeg već kroz zamišljanje budućeg. Pitamo se kako bi škola u budućnosti trebala izgledati? Kakvi bi trebali biti učitelji? Koja je uloga učitelja u školi budućnosti? Čime se bave učenici u školi budućnosti?
Odgovor na tako kompleksna pitanja ne može dati pojedinac ili pak grupa eksperata. Odgovor mora proizaći iz svih dionika društva i upravo ovim projektom želimo potaknuti promišljanje i raspravu o tako važnom pitanju.
Pitanje “Kako vi zamišljate školu budućnosti?” nedavno smo postavili u više učiteljskih grupa s ciljem pokretanja dijaloga. Htjeli smo saznati kako učitelji, oni koji svakoga dana proživljavaju sve prednosti i mane sustava, zapravo vide i zamišljaju budućnost?
Lavina podtema je pokrenuta: što je potrebno u toj školi budućnosti, od radnog okruženja do alata za rad, koji je način rada i potrebne stečene kompetencije te koja je zapravo uloga učitelja u školi budućnosti? Ostali smo pozitivno iznenađeni reakcijama i količinom odgovora koju smo primili te smo smatrali bitnim na neki način iznijeti ono rečeno. Ovom blog objavom želimo napraviti pregled primljenih odgovora i predstaviti trend razmišljanja.
Škola danas
Naravno, da bismo mogli govoriti o budućnosti potrebno je ukratko spomenuti i razumjeti sadašnjost, počevši od vrijednosti i odgojne uloge škole. Po promatranju učitelja, očito je da smo u nekakvom tranzicijskom razdoblju gdje stare društvene vrijednosti ne vrijede, a novih nemamo. Primjećuju da gubimo vrijednosti, da se više ne govori o bontonu, pravilnoj i vrijednoj komunikaciji, a kamoli o emocijama te da škola u jednu ruku gubi svoju odgojnu ulogu.
Fokus se stavlja na prolaznost i ocjene. Uči se kako bi se ispunio primarni cilj: petica! Obzirom da je stvoren toliki pritisak na dobivanje petica dolazi do takozvane inflacije petica. Učitelji smatraju da je ocjena bitna zbog kasnijeg bodovanja, međutim, smatraju da je upitno kakvo znanje i komepetencije stoje iza ocjena te da one gube svoju svrhu.
Po promatranju učitelja, očito je da smo u nekakvom tranzicijskom razdoblju gdje stare društvene vrijednosti ne vrijede, a novih tako reći nemamo.
Iako su im informacije dostupne na jedan klik, djeca ih uče napamet, a u masi dostupnih informacija, ne uče kako ih probaviti, razumjeti, shvatiti koje su lažne i na temelju kritičkog promišljanja donijeti zaključke. Ne radi se sustavno na razvijanju znanstvenog razmišljanja niti se djeca bave istraživačkim radom. Postoje brojni predmeti koji ih uče činjenicama, ali nema dovoljno međupredmentne povezanosti, projektne nastavne niti kvalitetne opreme i alata za rad.
Kada govorimo o organizaciji rada u učionici danas, primjećujemo grupiranu djecu po godini rođenja, a ne po interesima, postavljenje u stroga vremenska ograničenja rada. U nedostatku svega navedenog upitno je koliko škola zapravo pripremi djecu za život u današnjem svijetu punog izazova.
Sustav u kojem učitelji danas rade prilagođen je industrijskom dobu. Zastario je i trom.
Sustav u kojem učitelji danas rade prilagođen je industrijskom dobu. Zastario je i trom. Ne cijeni učitelja niti njegov status, ne prepoznaje one dobre, loše i one izvrsne te svima nameće istu, malu plaću. Napredovanje nastavnog kadra nije realistično i zasniva se na pripremi papirologije.
Međutim, učitelji nisu kritični samo prema sustavu jer isto tako shvaćaju da obrazovni sustav čine ljudi. Shvaćaju da postoje oni vođeni “ne talasaj” razmišljanjem i izrazito su samokritični. Voljeli bi vidjeti sličan princip ocjenjivanja i vrednovanja učenika primijenjen na učitelja, smatraju da postoji nedovoljno stručnog kadra te je unatoč tomu evidentan manjak edukacije za učitelje.
Škola budućnosti
Iako smo svjesni trenutne situacije, nitko nas ne može spriječiti u maštanju i zamišljanju boljeg sutra. Trend razmišljanja koji slijedi možda izgleda kao utopija, ali zapravo svaki pomak, koliko god malen bio, može dovesti do stvaranja obrazovnog sustava na kojeg ćemo svi biti više ponosni. Kako učitelji vide Školu budućnosti? Idemo skupa pobjeći od stvarnosti u svijet Škole budućnosti!
Prema korisniku Lo Eos, svrha Škole budućnosti je: “Osposobiti učenike za samostalno istraživanje jednako kao i na suradnju, da ih potakne da budu ustrajni, da ih ohrabri. Svrha škole bi trebala biti da razvije interese učenika u specifičnim područjima koje ih zanimaju i da svakako hrani i njeguje znatiželju i maštu s kojom su došli prvog dana u školu.”
Bitna svrha je formirati sretnu i zadovoljnu osobu koja samim time obogaćuje širu zajednicu te društvo posljedično, u konačnici, postaje boljim.
Ukupnost razmišljanja o svrsi škole ide u smjeru formiranja jedinki društva koje su empatične, znaju razgovarati, pomažu drugima, pravične su, prihvaćaju različitosti, imaju razvijene radne navike te postupaju prema principima održivosti. Bitna svrha je formirati sretnu i zadovoljnu osobu koja samim time obogaćuje širu zajednicu te društvo u konačnici postaje boljim.
Škola budućnosti je također mjesto gdje djeca vole dolaziti, gdje se ne osjećaju glupo jer im ne ide jedan od predmeta jer svrha je zapravo otkriti talente djece te ih usmjeriti prema poslu koji će u budućnosti obožavati, bilo da se radi o plesu, IT svijetu ili kuhanju.
Samo oni najbolji i najentuzijastičniji dobivaju čast biti učiteljima.
Škola budućnosti je tehnološki najnaprednije mjesto u zajednici, nove tehnologije se uvode glatko i svaki učenik ima svoje računalo. Ona ne postoji bez učitelja, ali samo oni najbolji i najveći entuzijasti dobivaju čast biti učiteljima. Njihova uloga se promijenila, više se ne bave papirologijom jer postoji osoba koja je zadužena za to, ali isto tako više niti ne podučavaju, barem ne u klasičnom smislu.
A zašto ne podučavaju? Zato što su postali oslonci i podrška, postavljači izazova, njegovatelji učeničke kreativnosti i rastjerivači strahova. Postali su mentori! Mentori koji ne daju informacije, ali daju putokaze do informacija, inspiriraju i vode učenika do veće samostalnosti u učenju. Potiču ih na razmišljanje, prepoznavanje smisla zadataka, na povezivanje različitih predmeta, proširuju im vidike i poglede na svijet.
Učitelji Škole budućnosti su dobro plaćeni pojedinci, educirani u raznim granama dječje psihologije i pedagogije. Njihova edukacija ne staje, već imaju primjereni budžet za usavršavanje, a njihov rad se vrednuje svake godine.
Učitelji smatraju da se u Školi budućnosti uči kroz projektnu nastavu.
Kada mentoriraju, rade to u razredu prosječne veličine od 15 učenika, maksimalno 20. Školski dan više nije podijeljen u nastavne sate te postoje uvjeti za jednosmjensku cjelodnevnu nastavu. Više ne prevladava obvezni sadržaj kojeg podučavaju već prevladava izborni sadržaj. Učenici u suradnji s učiteljima, školskim timom i roditeljima biraju nastavne predmete prema sklonostima, sposobnostima i interesima. Prevladava mišljenje da bi izborni sadržaji doprinjeli razvoju specifičnih znanja i vještina kod pojedinaca jer bi veći naglasak bio stavljen na individualnost, a ne na svladavanje općih znanja.
Učitelji smatraju da se u Školi budućnosti uči kroz projektnu nastavu. Umjesto predmeta, postoje problemi. Do znanja se dolazi uz stjecanje vlastitog iskustva. Kako kažu, učenici su digitalni urođenici, njima tehnologija ne izaziva WOW efekt, ali zato zadaci u kojima nešto konstruiraju, grade, spajaju i stvaraju vlastiti opipljivi proizvod u njima izazivaju oduševljenje i osjećaj uspjeha.
U Školi budućnosti na projektima se radi samostalno, u parovima, kao i u timovima. Timski rad je izrazito bitan. S jedne strane potrebno je promišljati kao tim s ciljem zajedničkog uspjeha, a s druge strane, bitno je naučiti argumentirano surađivati i sa onima koji nam baš i nisu po volji. Uspješni ljudi, struka i škola su povezani.
Tako učenici više ne komuniciraju samo s nastavnikom. Projektne multidisciplinarne teme istražuju se u udžbenicima, putem interneta i razgovora s ljudima, bilo da se radi o roditeljima, susjedima ili nekoj trećoj osobi koja poznaje struku. Surađuje se s vanjskim suradnicima prema potrebi projekta.
Učitelji zaključuju da ocjena nije mjerilo znanja i da se treba cijeniti rad, kreativnost i inovativnost.
U cjelokupnom projektnom radu, bitno je slušati i učenika. Djeci treba dati na važnosti, treba im dati mogućnost da se osjećaju korisnima i da doprinose općem dobru. Učenici u Školi budućnosti tako daju prijedloge projekata i osmišljavaju ih. Kako svaki učenik uči svojim tempom, otvara se mogućnost da učenici podučavaju druge učenike.
Učitelji zaključuju da ocjena nije mjerilo znanja i da se treba cijeniti rad, kreativnost i inovativnost. Mnogi zagovaraju Školu budućnosti u kojoj nema brojčanih ocjena. Kako kaže jedan od učitelja, u Školi budućnosti, ocjenjivanje se ne bi baziralo na reprodukciji gradiva nego na iznošenju ideja, stavova, zapažanja i spoznaja. Ocjene ne bi bile brojčane nego opisne, njima se ne bi niti kažnjavalo niti nagrađivalo učenike, već bi služile tome da ih usmjeravaju prema otkrivanju novih spoznaja, a u isto vrijeme bi ih se učilo prihvaćanju konstruktivne povratne informacije.
Učionice su raznolike, od klasičnih do onih ugodnih kao dnevni boravka, u svakom slučaju modularne su i funkcionalne za sve oblike druženja i rada.
Kada govorimo o školi kao fizičkom objektu i ona se promijenila jer učionica je postala cijeli svijet, i realni i virtualni. Kada se dođe u zgradu škole ona je prostrana, s različitim sadržajima od sportskih igrališta preko adrenalinskih parkova do hranilica za ptice, privremenih prihvatilišta za pse i mačke te otoka za kompostiranje i recikliranje.
Učionice su raznolike, od klasičnih do onih ugodnih kao dnevni boravak, modularne su i funkcionalne za sve oblike druženja i rada. Zidovi su taktilni, a hodnici su interaktivni. Kako su sve škole eko škole, oko njih se nalazi veliki park, s puno zelenila gdje učenici i nastavnici mogu zajednički učiti i boraviti.
Ovako naši učitelji vide školu budućnosti, podijelite ispod u komentaru kako ju vi vidite!
Školu budućnosti vidim sa puno manje obaveznih i puno više izbornih odgojno-obrazovnih sadržaja koje učenici vide kao priliku za kvalitetno provođenje vremena i razvoj vlastitih kapaciteta. Vidim ju kao mjesto u kojemu će učenici biti okruženi raznim iskustvima, izazovima i zadacima. Gdje će im znanje i informacije biti dostupne posvuda. Na kraju, školu budućnosti vidim kao mjesto u koje će većina sudionika dolaziti jer to žele, a ne jer to moraju.
Školu budućnosti vidim kao mjesto gdje će u većim razredima (srednje škole) djeca otkrivati svoj potencijal, gdje će prepoznati i razvijati bogatstvo koje imaju u sebi na svim područjima. Mjesto gdje će se djeci pružiti da biraju što da uče i na koji način da to urade. Školu budućnosti vidim u obliku radionica gdje će se od jutra stvarati i razvijati projekti spajajući predmetne skupine uz osnovnu teoriju. Učenici će birati svoje predmetne skupine i u tom željenom smjeru će nastavljati školovanje.
Upoznavanje sa sadržajima u epohama, iznošenje ideja i stavova, razvijanje kritičkog mišljenja i timskog rada – to je moja percepcija škole budućnosti. Poticanje i razvijanje kreativnosti, prepoznavanje i rad s darovitim učenicima – to je škola budućnosti. Prije svega, uvođenje projektne nastave kao temelja obrazovanja. Mladići i djevojke u srednjoj školi trebaju birati i učiti o onom što žele i što ih zanima, na nama je da im ponudimo iskustvo i izazove s kojima će se nositi.