Darko Špoljarić – nastavnik zbog kojega rado dolaziš na nastavu
Darko je već 24 godine predaje elektrotehničku skupinu predmeta. Raditi u školu je došao gotovo slučajno, ali je ostao jer je u radu s učenicima pronašao ono što ga najviše pokreće. Danas je jedan od najaktivnijih mentora projekta Škola budućnosti, a njegovi učenici kroz kreativne projekte razvijaju vještine koje im često usmjere i budući profesionalni put. U nastavku donosimo njegovu priču. Za početak, napišite nam nešto o Vama, Vašoj učiteljskoj karijeri i koji Vam je bio glavni motiv da postanete učitelj. Nastavnik sam elektrotehničke skupine predmeta u Srednjoj školi Marka Marulića Slatina ukupno 24 godine. Da budem potpuno iskren, nastavnik sam postao slučajno. Moj put nije bio onakav kakav obično imaju nastavnici jer sam nakon duljeg traženja poslova u struci dobio ponudu za zamjenu nastavniku na bolovanju. To je zapravo bilo dovoljno da mi se posao svidi i da ovdje ostanem toliko dugo. Okušao sam se u raznim ulogama pa sam bio i ravnatelj škole. Ipak, rad s učenicima u nastavi puno mi je draži. S čime se bavite u slobodno vrijeme (znamo da ga je malo) i imate li i neke interesantne hobije mimo posla? Posao svakako oduzima puno mog vremena jer se on ne temelji samo na čistoj nastavi, već i na drugim aktivnostima, kao što su izvannastavne aktivnosti i projekti zbog kojih radim i nakon nastave. Ipak, u slobodno se vrijeme bavim svim i svačim. Neke od tih aktivnosti uključuju skupljanje starih računala pa sam tijekom godina prikupio pozamašnu zbirku. Međutim, moji hobiji ponekad mogu biti dosta neobični pa mi je nekad potrebno malo više vremena da ih opišem. Jedan od njih je pravljenje briketa za loženje od starog papira i piljevine jer me oduvijek zanimaju rješenja za što učinkovitije korištenje raznih otpadnih materijala. S nama ste od početka projekta STEMwave Škole budućnosti. Možete li se prisjetiti tih početaka, kako ste se osjećali, kako ste se našli, a u konačnici i snašli u projektu? Stemi mi je preporučila supruga koja je također nastavnica, a čula je za njega na CUC-u. Ona je odmah znala da je to nešto što bi mi se moglo svidjeti, čak i prije nego što sam ja to znao. 😊 Od samog početka mi je Stemi bio jako zanimljiv jer i sam pokušavam u učionici stvarati prilike da učenici istražuju i odabiru svoje interese. U okviru nastave to je nekad malo teže zbog kurikulumskih ograničenja, ali Stemi mi je pružio podršku i materijale za rad, a i učenicima se odmah svidio. Supruzi nisam ostao dužan pa sam i nju uključio u Stemi i to u Equinox challenge kroz koji je obradila temu medijske pismenosti na nastavi engleskog jezika, a i ove godine će se uključiti u GenFuture. S godinama ste postali jedan od naših najaktivnijih mentora ili, onako kako mi kažemo, najčvršćih stupova Stemi zajednice. Što vas inspirira da iz godine u godinu ostajete vjerni projektu? Stemi uvijek nudi nešto novo, ali zapravo mi je najveća motivacija zbog koje se svake godine prijavljujem, zarazni entuzijazam Stemi tima. Sviđa mi se vaš neposredan i ležeran odnos prema nama, ali uvijek uz pravu dozu profesionalizma. Energija koju ulažete u ovaj projekt, vrlo je zarazna. Koje ste sve programe na Stemi LAB platformi radili s učenicima, što Vam se posebno sviđa u njima i koji biste možda izdvojili kao omiljeni? Mislim da sam prošao sve, ali ako i nisam, definitivno sam prošao većinu. Mislim da mi se najviše svidio chatbot zato što sam se tada prvi puta sreo s načinom na koji se on može napraviti. Fascinirala me činjenica da učenik u školi može napraviti nešto što se čini tako kompleksnim. Također, svidjela mi se njegova interdisciplinarnost jer je u mojoj školi privukao i učenike koji nisu primarno zainteresirani za programiranje, već i društvenjake koji su vidjeli potencijal u osmišljavanju i kreiranju chatbota s raznim temama. Možete li izdvojiti neke najdraže trenutke tijekom svih ovih sezona i opisati što je to izazvalo u Vama u Vašim učenicima? (anegdote iz učionica, sa Innovation Dayja …) Najdraži dio projekta uvijek nam je bio Innovation Day i moji učenici su jako uzbuđeni kada mogu sudjelovati u tome. Posebno nam je drago što smo se predstavljali u okviru Expo zone gdje smo mogli predstaviti svoj rad i izvan Stemija. Predstavljali smo se sa svojim Arduino igricama i prema našem, ne baš skromnom mišljenju, uvijek smo bili pravi hit. Naravno, bio sam i posebno ponosan kada je baš moja kćer dobila nagradu za najbolje napisani blog prije dvije godine. Radite li još na nekim interesantnim projektima, nevezano uz projekt Škole budućnosti? Ima li nešto na čemu su Vaši učenici radili, a na što ste posebno ponosni? Na poslu se bavim zaista svim i svačim i pokušavam učenike što više zainteresirati za STEM i elektroniku. Neke od aktivnosti koje bih izdvojio su web i mobilna platforma za vršnjačko učenje i razmjenu znanja. Već spomenute igre na Arduino platformi su nešto čime se već dosta dugo bavimo, a temelje se na konceptu digitaliziranja poznatih društvenih igara kao što su potezanje užeta, čovječe ne ljuti se ili križić-kružić. U posljednje vrijeme posebno me zanima koncept održivog razvoja te smanjenje konzumerizma. Pokušavam učenike što više poticati na prenamjenu već postojećih (posebno otpadnih) materijala pa tako proizvodimo filament za 3D printer od plastičnih boca i izrađujemo kreativne umjetničke mini projekte u kojima lemljenjem otpadnih elektroničkih komponenti pravimo razne figurice. Uz sve to, supruga i ja smišljamo, pišemo i provodimo razne projekte kroz koje s učenicima radimo u području eko aktivizma te medijske pismenosti kroz školski podcast. Imate li dobru podršku kolektiva u Vašoj školi? Prepoznaje li škola značaj sudjelovanja u ovakvom projektu, što iz perspektive Vas kao mentora, a što iz perspektive učenika? Nažalost, baš na toj razini ponekad izostane odgovarajuća podrška, no ipak se svake godine prijavljujemo i to nam je najvažnije. Često je teško pronaći razumijevanje za aktivnosti izvan kurikuluma jer je obrazovni sustav još uvijek dosta nefleksibilan. Međutim, ponekad je dovoljno pronaći kolegu ili dvoje, te motivirane i zainteresirane učenike da se ipak sve isplati. Koliko je učenicima ovakva vrsta edukacije interesantna
Davorka Medvedović – učiteljica savjetnica čiji timovi 3 godine za redom rasturaju robotiku || Teacher Spotlight
3 godine za redom timovi OŠ Rovišće odnijeli su prvo mjesto osnovnih škola u najboljem plesu iz robotike. To je sve samo ne slučajnost. Predanost, ustrajanost i odlično mentorstvo Davorke Medvedović stoje iza tog uspjeha, a mi vam u nastavku donosimo njenu priču.
Mihaela Kelava – profa savjetnica čija učionica ruši granice klasične nastave || Teacher Spotlight
Mihaela već 22 godine s velikim entuzijazmom poučava informatiku u Gimnaziji Bjelovar, gdje je stekla i zvanje profesor savjetnik. Iako njezina prvotna namjera nije bila predavati informatiku, prihvatila je izazov koji joj se ponudio na kraju studija, te je brzo otkrila da joj ovaj posao savršeno odgovara.
Anita Belančić – učiteljica koja ne prestaje učiti || Teacher Spotlight
[Riječ urednika]Svaka škola je onoliko inovativna koliko su to njeni učitelji. Oni su ti koji, unatoč izazovima, nalaze načine kako inspirirati svoje učenike, uvesti ih u svijet novih tehnologija i pripremiti ih za budućnost koja se mijenja brže nego ikada. Upravo zato, kroz seriju Teacher Spotlight, želimo odati priznanje učiteljima koji su pioniri promjena – onima koji ne čekaju reforme, već ih sami stvaraju. To su oni učitelji i nastavnici su među prvima prepoznali vrijednost projekta STEMwave – Škola budućnosti i odlučili ga donijeti u svoje učionice. Njihova iskustva nisu samo svjedočanstva o uspjehu, već i inspiracija za sve koji žele učiniti više. Kroz njihova razmišljanja, priče i anegdote, otkrivamo kako izgleda obrazovanje koje nadilazi granice tradicionalne nastave – obrazovanje u kojem se učenici ne pripremaju samo za ispite, već i za život. Anita nije planirala učiteljsku karijeru, ali ju je sudbina odvela u učionicu – i tu je pronašla svoju novu strast. Od prvog dana STEMwave projekta postavila se kao „najstariji učenik u grupi“, učeći i rastući zajedno sa svojim učenicima. Dobrodošli u inspirativnu priču Anite Belančić iz OŠ Ivane Brlić Mažuranić iz Ogulina gdje ćemo vidjeti kako to izgleda kada biologinja postane učiteljica, a ostane učiteljica koja ne prestaje učiti! 👇 Za početak, napišite nam nešto o Vama, Vašoj učiteljskoj karijeri i koji Vam je bio glavni motiv da postanete učitelj. S čime se bavite u slobodno vrijeme (znamo da ga je malo) i imate li i neke interesantne hobije mimo posla❓ Ja sam, na neki način, slučajni učitelj, nisam se školovala za to zvanje. Diplomirala sam na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu, radila godinama u sektoru zaštite prirode, zatim i doktorirala na istom fakultetu. Ali, zbog rođenja mojih trojčeka (da, nisu blizanaci već trojke 😊), 2009. godine sam se preselila u Ogulin i kasnije se zaposlila u školi. Dakle, nije bilo po planu, ali sam zadovoljna i mislim da posao ima mnoge prednosti. Dakako, ima i mana. S obzirom da imam iskustvo rada i osim škole, mogu reći da je učiteljski posao vrsta posla koji se jako puno radi kod kuće. Osim boravka u školi po rasporedu, puno je priprema, ispravaka ispita, administracije koju obavljamo uglavnom doma. A onda si još, neki od nas, dodaju projekte kao “hobi”. 😊 S nama ste praktički od početka projekta STEMwave Škole budućnosti. Možete li se prisjetiti tih početaka, kako ste se osjećali, kako ste se našli, a u konačnici i snašli u projektu❓ Uh, davno je to bilo … ne mogu se sjetiti baš kako je sve krenulo, ali ono što sa sigurnošću mogu potvrditi da smo svi, a vjerujem da će se kolege složiti, bili privučeni entuzijazmom Marina Trošelja. Njegove ideje o školi budućnosti i o našem doprinosu da se već sada, bez čekanja, napravi neka promjena, bile su presudne. Ja za sebe mogu reći da je to, bez obzira na sami program rada, bilo vrlo privlačno. Osobno sam, iako biolog, ljubitelj tehnologije i od početka mojeg rada u školi se bavim tim pitanjem – kako koristiti tehnologiju u obrazovne svrhe bez obzira na predmet. Nisam imala znanja o robotici i programiranju, umjetnoj inteligenciji i sl., ali važno je u ovom programu bilo da uvijek imamo podršku iz Stemija. Također, Stemi LAB platforma vodi kroz program ne samo učenike nego i nas učitelje koji inače nismo informatičari. Ja sam se od početka programa postavila samo kao najstariji učenik u grupi moje škole. Nisam bila učitelj, učili smo zajedno. Zato sam se snašla i ostala u projektu. S godinama ste postali jedan od naših najaktivnijih mentora ili, onako kako mi kažemo, najčvršćih stupova Stemi zajednice. Što vas inspirira da iz godine u godinu ostajete vjerni projektu❓ Puno je projekata po školama. Mnogi od njih su dosta kratkoročni, bave se nekim aktualnim temama, možda i problemima koje kroz projekt treba riješiti. Uglavnom iza tih projekata stoje ustanove koje zbog određenog aktualnog problema u društvu organiziraju i financiraju projekt kojim se malo nametne određena tema među učenicima (poput prevencije nasilja, mentalnog i fizičkog zdravlja, prehrane i slično) ili pak tvrtke koje kroz projekt traže neko sudjelovanje ili natjecanje učenika da bi potom financijski nagradile i na taj način potpomogle rad škola. Iza svakog od takvih projekata stoji dobra ideja, ali ne i konkretna osoba. U Stemiju vidimo ljude. U početku najviše Marina, ali poslije i sve vas, koji nas kontaktirate, pitate, odgovarate, pozovete i čak osobno upoznate. I to već nekoliko godina. Učenici vole vidjeti video ili GOAT Talk sa nekim od vaših lica koje poslije susretnu uživo u Zagrebu na završnom događaju. Mislim da je to velika razlika. Osim toga, važan razlog za odabir ovog projekta su aktualne teme. Toliko suvremene da nisu niti kroz ove četiri godine ostale iste. A možda sam i ja osoba koja puno više voli gledati u budućnost nego u prošlost. Možete li izdvojiti neke najdraže trenutke tijekom svih ovih sezona i opisati što je to izazvalo u Vama u Vašim učenicima❓ Bilo je dosta sitnica, ali najveća je naravno naša pobjeda u programu umjetne inteligencije u kategoriji osnovnih škola 2024.godine. Sjećam se tih pogleda učenika kad sam im prenijela sretnu vijest, bila je to više nevjerica i šok. Jer radimo sami, u svojoj učionici I nemamo, posebno oni, nikakav osjećaj koliko smo dobri ili loši u odnosu na druge, kao u sportu. No bez obzira na uspjeh našeg završnog projekta, svake godine sam dolazak na Innovation Day je doživljaj za sebe. Svake godine vodim većinom druge učenike i sam ulazak u zgradu, gdje ih dočeka taj veliki prostor sa psima robotima koji šetaju uokolo, velika gužva, a onda još i poznata lica s ekrana (dakle, vi 😊)… ne moraju ništa reći, vidim im na licima 😊 To je neka mješavina iznenađenja, malo i straha, ali i ponosa. Nemaju takvih iskustava u redovnoj školi. Imate li dobru podršku kolektiva u Vašoj školi? Prepoznaje li škola značaj sudjelovanja u ovakvom projektu, što iz perspektive Vas kao mentora, a što iz perspektive učenika❓ Škola podupire ovaj projekt, ali ne zna puno o njemu. Puno je
